U osnovnoj i srednjoj školi sam bila upisana na milijardu sekcija i horova i škola i sportova i sada kada pogledam, ne znam ni sama kako sam sve to stizala. Doduše, tata mi je uvijek bio glavni prevoz da ne zakasnim na čas ili trening ili probu.
Mislim da zbog toga danas, pored standardnog posla u dvije firme gdje radim kao inženjerka robotike i razvojna inženjerka industrijskih egzoskeleta, radim mnogo i na obrazovanju djece, promicanju STEM zanimanja među djevojčicama, promovisanju robotike u BiH itd. Jednostavno, kada bih išla samo na jedan posao (u mom slučaju dva posla :D) bilo bi mi monotono (iako su moja oba posla strašno zanimljiva). Vjerovatno sam od malena naučila da se dobro organizujem pa mi sve ove sada obaveze ne predstavljaju nikakav problem.
Što se tiče ETF, mislim da je najviše uticaja imala porodica. Tata, stric, tetak, rođak, tetka, rodica… svi su se bavili nekim brojevima i tehnikom dok sam odrastala. Mnoge petice iz matematike sam dobila zahvaljujući mom tetku Harunu koji mi je pokazao kako matematika može biti super zabavna.
U srednjoj školi sam bila jezički smjer – što dosta govori o tome koliko sam razmišljala o faxu u drugoj godini srednje.
Na kraju srednje, razmišljala sam da li da upišem građevinu i elektrotehniku. U to vrijeme na National Geographic kanalu se vrtila emisija „Mega buildings“ gdje je prikazan proces izgradnje nekih od najvećih građevina svijeta i oduševila me ta ideja da moj rad zaista ostavlja ovom svijetu na oko vidljiv završni proizvod.
Odlučila sam se za ETF kako bih s tatom mogla voditi bolje rasprave o struji i elektronici 😀
Kakve su bile reakcije okoline zbog tog izbora? Kod nas se elektrotehnika, odnosno čak i bilo koji tehnički fakulteti još uvijek smatraju “muškim” izborom. Znam da to tebe ne dotiče pa bih voljela da mi iz svog iskustva ispričaš kako si se nosila sa čudnim reakcijama okoline.
Moram priznati da su reakcije oko mene na početku bile više „joj gdje ćeš to, to je mnogo teško“, „ti si bila jezički smjer, nećeš imati bodova dovoljno“ ali i „e to je pravi fakultet, svaka čast“, „biće teško ali će se isplatiti“… uz par osoba koje su mi rekle kao „to nije za žene, bolja ti je medicina“. A meni se sviđalo upravo to što je na glasu da je teško i da se mnogi boje da upišu ETF. Gledala sam na to kao na jedan izazov i pogotovo što u zadnje dvije godine srednje nisam imala fiziku, informatiku, a i broj časova matematike je bio smanjen (jezički smjer).
Kako su godine odmicale a položeni predmeti se nizali, osjećala sam posebno zadovoljstvo što sam pokazala sebi a i drugima da se može i sa jezičkog smjera i kako god – samo ako postoji želja.
Šta je to što iz svog iskustva možeš prenijeti mladim djevojkama i djevojčicama koje razmišljaju o sličnom putu? I da li im možeš dati neke dodatne razloge zbog kojeg bi neko od IT zanimanja trebale uzeti u obzir kod izbora fakulteta, odnosno budućeg zanimanja?
Kada držim predavanja vezana za programiranje ili robotiku, uvijek naglasim da meni nije cilj natjerati djevojčice da upisuju tehničke fakultete nego jednostavno razbiti tu misteriju šta se u stvari može biti kada odrasteš i dozreš (kao Jogobelino voće) i završiš, u ovom slučaju, ETF.
IT struka, a i sve tehničke struke se mijenjaju svaki dan i potrebno je mnogo ulaganja u sebe kako bi održali kompetentnost u radu. Mene osobno privlači što je svaki projekat na kojem radim drugačiji, nema ponavljanja, potrebna je kreativnost, snalaženja u problemima, timski rad…itd.
Djevojkama koje žele da upišu bih poručila da su ovo zanimanja u kojima mogu maksimalno da pokažu svoju kreativnost i inteligenciju i da se ne plaše toga! Na događaju koji je održan u organizaciji IT Girls iz Sarajeva imala sam priliku porazgovarati sa djevojčicama koje razmišljaju o IT karijeri gdje su mi one postavljale raznorazna pitanja. Jedno pitanje, ali i način kako me ta djevojčica pitala mi je baš ostalo u pamćenju. Pitala me da li sam ikada pogriješila i pokvarila nešto. Onda sam se opet po ko zna koji put uvjerila da je baš strah jedan od najvećih razloga zašto se odustaje od ove struke. Naravno da sam uništila mnogo stvari ali na taj način sam najbolje i naučila ?
Iz Sarajeva si školovanje nastavila u Mariboru, pa zatim u Novom Sadu i Njemačkoj. Možeš li nam objasniti kako je tekao taj put i kad si u stvari donijela odluku da se posvetiš robotici?
Na kraju treće godine BSc studija, prijavila sam se za projekat Evropske Unije ERASMUS i dobila stipendije za nastavak školovanja u Mariboru i Londonu. Nakon dugog razmišljanja, odabrala sam Maribor i nisam se pokajala. Nakon toga, odlučila sam da se preselim u Novi Sad i tamo upisujem Mehatroniku na Fakultetu tehničkih nauka. FTN u Novom Sadu je zaista primjer odlično umreženog i sređenog fakulteta koji zajedno sa zaista mnogobrojnim tehničkim firmama u Novom Sadu postavlja primjer kako kvalitetni fakulteti i obrazovanje mogu unaprijediti sredinu.
Robotiku sam otkrila na drugoj godini fakulteta. Oduvijek sam s tatom voljela gledati filmove naučne fantastike i Transformerse, Umjetna inteligencija i slične filmove pa su mi roboti uvijek bili nekako „cool“. Nakon završnog rada u oblasti robotike, imala sam priliku da sam fakultetom u Mariboru posjetim sajam Automatica u Minhenu gdje se te godine predstavljao robot „LBR iiwa“ kao robot za saradnju ljudi i robota. Da mi je neko u tom trenutku rekao da ću ja za 2 godine stajati na istom tom centralnom dijelu sajma i predstavljati svoju aplikaciju koja je ušla u finale takmičenja za inovaciju godine, a koja je i moj master rad, rekla bih mu da je lud definitivno! Ali tako je upravo i bilo ? Život je zaista nepredvidiv!
U suštini, šta je danas tvoje zanimanje, čime se baviš?
U jednoj firmi radim na razvoju industrijskih aplikacija koje podrazumijevaju saradnju ljudi i robota. To su aplikacije gdje nisu potrebne zaštitne ograde da bi se radnik zaštitio od robota nego robot sadrži u sebi dovoljno senzora koji ga čine sigurnim po predviđenim standardima. Najčešće su u pitanju aplikacije za automobilsku industriju.
U drugoj firmi, radim na razvoju industrijskih egzoskeleta. Ti egzoskeleti omogućavaju radniku čiji je zadatak podizanje ili premiještanje predmeta da svoj posao obavlja bez pritiska na donji dio leđa. Na taj način, čuva se zdravlje radnika te podiže kvaliteta tog radnog mjesta. Ovi egzoskeleti su idealna rješenja kada se neka radna mjesta ne isplati automatizirati ali je opet potrebna neka pomoć radniku kako bi zdravije obavljao svoj posao.
Provela si mjesec dana na Tajvanu volontirajući i podučavajući domaće stanovništvo engleskom jeziku. Otkud to putovanje, šta te ponukalo da odeš i kakvo je to bilo iskustvo?
Oduvijek sam voljela da volontiram i da dajem svoj doprinos društvu. Smatram da ne možemo očekivati da dobijemo nešto ako nismo spremni da nešto i dadnemo, bez obzira na kojem nivou to bilo. Vjerujem u karmu!
Volim da putujem i poprilično sam upoznata sa Evropom i tada, prije dvije godine, željela sam da otputujem negdje daleko ali ne da odem u neki super sređeni hotel i tako provedem 2 sedmice. Željela sam da zaista upoznam način života u nekoj dalekoj i nepoznatoj zemlji i da ostavim dio sebe tamo.
Za Tajvan sam čula jednom u životu, čini mi se. Kada sam pronašla projekat „Dreams beyond languages“ koji je nudila studentska organizacija AIESEC, prvo sam zagooglala da vidim gdje je to uopšte i to je već bio jedan „plus“ (željela sam da odem u što nepoznatiju zemlju). Prijavila sam se na projekat, odradila intervju, dobila mail da sam primljena, kupila kartu, mama poludila i sve je bilo spremno 😀
Prije putovanja, bukvalno nisam imala pojma ni gdje ću živjeti, kod koje porodice… ništa. Samo sam znala da će me dočekati na aerodromu. Ali zaista sam vjerovala da će biti sve dobro, jednostavno imala sam takav osjećaj. I bilo je bolje nego sam mogla zamišljati!
Upoznati drugačiji način života, njihove običaje, jednostavno živjeti njihove živote je iskustvo koje se ne može uporediti ni sa kakvim turističkim obilascima. Svakome bih to preporučila. U današnje vrijeme, uz poneko odricanje, kroz godinu dana se može skupiti malo novca, ostatak kontaktirati poneku firmu ili općinu pa nek i 10KM dadnu. Ovakvo iskustvo vrijedi doživjeti…
Znam da si dosta vezana za ove prostore i da, osim što ih često posjećuješ, uvijek tražiš način da preneseš svoja znanja i iskustva onima kojima mogu biti korisna. Prošle godine si bila u organizaciji obilježavanja Evropske sedmice robotike po prvi put u BiH. Kakvi su ti utisci nakon svega i spremate li nešto novo i za ovu godinu? Kakve još imaš planove i na čemu radiš, jer mi se čini da si spomenula da su ti u glavi neke nove ideje za BiH?
Da, prošle godine smo po prvi put obilježili Evropsku sedmicu robotike u BiH a i ove ćemo naravno! Pojavilo se u međuvremenu mnogo organizacija koje su počele da se bave edukacijom djece u oblasi STEM nauka što me posebno raduje. Mislim da ćemo ove godine imati mnogo više događaja.
Nešto na čemu trebam početi da radim je pojačana edukacija djevojčica, posebno na ruralnim područijima. Kroz svoj rad u inostranstvu upoznala sam da i zemlje poput Njemačke imaju ovaj problem. Nadam se da će se pokrenuti što više inicijativa da djevojke upoznamo sa ovom strukom pa je na njima da odluče da li je to nešto što bi voljele raditi ili ne.
Činjenica je da mnogo mladih odlazi iz BiH i isto tako je činjenica da ih ne možemo kriviti zbog toga. Šta bi im ti savjetovala?
Mladi ne trebaju biti žrtve usporenih procesa u Bosni i Hercegovini. Ukoliko želimo biti konkuretni, moramo biti obrazovani u skladu sa svjetskim trendovima. S obzirom da neke stvari ne možemo naučiti u BiH, ja apsolutno podržavam svaki odlazak iz BiH. Da li ćemo se vratiti kada te stvari naučimo i nastojati ih primjeniti u BiH – bilo bi najidealnije, ali i ako se to ne desi, nikoga ne treba kriviti ni osuđivati.
Moj cilj je da obrazujem djecu (djeca ne znaju za politiku i sve probleme koje istu prate) i da djeci ispričam šta ja to radim i šta to sve postoji na tom nekom zapadu. Na taj način ja želim da ulažem u BiH, a smatram da je ulaganje u edukaciju jedina investicija koja ne može propasti, ni na koji način.
Trenutno si u Kini zbog posla. Da li si uopšte mogla i pretpostaviti gdje će te sve posao voditi i kako se prilagođavaš svim tim promjenama kultura i radnih okruženja?
Baš dok pišem ovaj tekst, sjedim pored prozora i gledam na grad Shenyang i razmišljam otkud ja ovdje 😀
Jedan od velikih razloga zašto volim ovaj posao su upravo putovanja i suradnja sa različitim kulturama i radnim navikama. Osjetiti kako je biti jedina bijela osoba u restoranu ili vozu je zaista nešto što ostane u glavi i odlično je za razvoj tolerancije.
U Kini radim jedan projekat za BMW i vidjeti svu tu proizvodnju uživo i koliko je to sve ogromno je zaista fascinantno. A još biti dio toga i znati da će tvoj projekat unaprijediti proizvodnju i njihov rad je nešto što me zaista čini sretnom.
Glavna karakteristika vremena u kojem živimo je da se uspjeh izjednačava sa materijalnim uspjehom i poznatošću. Ja vjerujem da svako od nas ima svoju definiciju uspjeha kreiranu na osnovu vrijednosti koje su njemu lično najvažnije u životu. Šta je za tebe uspjeh i kako ga definišeš?
Po meni je uspjeh biti sretan. I to je to. Da li će me učiniti novac, slava, ili šta već sretnom, nije ni bitno. Bitno je da sam ja sretna ?
Sretna sam kada uživam sa svojom porodicom i prijateljima, kada roštiljamo, kada mi baka ubere lavandu ispred kuće, kada pravimo kolače, kada mi proradi robot, kada se sretnem s prijateljicom koju dugo nisam vidjela, kada izmamim osmijeh nekome na lice, kada nekome pomognem…kada neko zbog radionice koju sam organizovala kaže da mu je to bio predivan dan… sa svim tim ja sebe smatram uspješnom ?
Možda sam naivna ali imati hiljade eura na računu a nemati ih s kim potrošiti meni nema nikakvog smisla.
Kada smo sretni, širimo tu sreću i na druge a to je razlog da budemo još sretniji…
Koji savjet bi dala pametnom studentu za ulazak u “stvarni svijet”? I koji bi mu rekla da ignoriše?
Da bude hrabar i odlučan, da sluša ko mu daje savjete i razmisli da li će ih prihvatiti i da pametnim odlukama ide do svog cilja. Da postavlja sam sebi ciljeve i ne dopusti da mu isti budu nametnuti.
p.s. Najgori su mi bili na faxu oni studenti (koji po 4ti put obnavljaju godinu) kako govore studentima mlađim: „Ma nećeš to položiti nema šanse, on (neki profesor) kad zavali ispit ma niko ne položi…“ (?!?!?!?!) – Hvala „Einsteinu“ na savjetu -.-