Ni treći pokušaj deložacije četveročlane porodice Adnana Selimagića iz stana u Zenici na adresi Bulevar Kulina bana 30b nije uspio. Više od stotinu komšija i građana Zenice nije dozvolilo ulazak u ulaz predstavnicima Gradske uprave I policije, tako da stan ni ovaj put nije uveden u posjed Nermine Salčinović.
Osim okupljenih građana, podršku Selimagićima dali su i Nihada Huseinagić, predsjednica Udruženja porodica šehida i poginulih boraca Grada Zenica, Alija Redžić, predsjednik Udruženja dobitnika najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i Sanja Renić, zastupnica u Skupštini ZDK-a.
Bilo je i ovaj put mnogo građana Zenice koji nisu dozvolili da se izvrši nepravda nad njihovim sugrađaninom Adnanom Selimagićem čiji slučaj je, definitivno, probudio građanski aktivizam u Zenici.
Svi su bili, ali ne Fuad Kasumović, gradonačelnik Zenice koji se često voli “pohvaliti”, odnosno slagati što je ovdje i evidentno, da je uz svoje građane. Možda da su Selimagići upriličili dernek, pijanku i pjevača, Kasumović bi sigurno došao jer smo svjedoci svakodnevnih slika i video zapisa o njegovim feštama po okolnim selima. Selamagićima nije do pjesme i fešte! Ova časna zenička porodica se bori za svoj krov nad glavom, a u toj borbi nisu dobili podršku Fuada Kasumovića.
Zašto???
Odgovor je za bolje poznavaoce političkih prilika i neraskidivih interesnih veza Fuada Kasumovića i Ramiza Džaferovića, čija prva rodbina je druga starna spora za stan na adresi Bulevar Kulina bana 30b,vrlo jednostavan. Kasumović ne smije, ili ne želi iskvariti svome dugogodišnjem interesnom prijatelju Ramizu Džaferoviću. Njihove neraskidive poslovne veze sežu u daleku prošlost kada su i jedan i drugi pod plaštom stranačke pripadnosti SDA-u u stopostotnoj mjeri radili uvijek i isključivo samo za vlastite interese, a ne za interese društvene zajednice. Bolji poznavaoci prilika unutar SDA znaju i detalje tih neraskidivih interesnih veza spomenutog dvojca o čemu ćemo pisati nekom drugom prilikom.
Vratimo se problemu porodice Selimagić.
Husejin Rizvanović, predsjednik kućnog savjeta zgrade, bio je na istoj poziciji 1998. godine, kada je umro Adnanov otac Selim Selimagić, a u njegov stan 23 dana kasnije uselila tadašnja komšinica sa šestog sprata Nermina Muminagić (kasnije udata Salčinović), koja je živjela u stanu roditelja. Dobila je papire od Željezare za stanarsko pravo, tako što je OŠ “Musa Ćazim Ćatić” u Zenici, u kojoj je radila kao nastavnica, zamijenila sa Željezarom stan u naselju Crkvice za ovaj u koji je ušla Nermina.
– Velika je sramota, nasilje, šta rade nad Adnanom i njegovom porodicom. Ta ista komšinica koja ga izgoni iz stana je imala stan na 6. spratu. Ona je svoj stan prodala nedugo poslije ulaska u stan Selimagića, priča Rizvanović.
S obzirom na to da je Selimagić tada bio u Australiji (živio tamo sa suprugom od 1994. do 2006.) i nije mogao doći, stan je izgubio i fizički i kroz papire. Dao je opunomoćeniku da podnese u njegovo ime zahtjev za povrat stana. Sud i Općina Zenica 2007. su mu vratili stan. Porodici koja je koristila stan do tada naloženo je iseljenje, da bi se 13 godina kasnije desio preokret i naložena je deložacija Selimagića.
Bit će zanimljivo pratiti šta će se dalje dešavati u ovom slučaju.